U postupku internetskog savjetovanja s javnošću o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koje je završilo 6. veljače 2024. godine, Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske iznijela je sljedeće očitovanje:

Predložene izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koje se odnose na specijalističko usavršavanje, smatramo neprihvatljivima.

Sustav specijalističkog usavršavanja, ukoliko se mijenja, potrebno je suštinski, cjelovito i sustavno izmijeniti te smatramo da se predloženim djelomičnim izmjenama ne postiže kvalitetnija i dostupnija zdravstvena zaštita za građane, već da će predložene izmjene, budu li usvojene, dovesti do smanjenja kvalitete, dostupnosti i kontinuiranosti zdravstvene zaštite za građane, osobito u javnom zdravstvenom sustavu, koji je temelj cjelokupnog zdravstvenog sustava Republike Hrvatske.

Uzajamna prava i obveze između, s jedne strane, zdravstvene ustanove koja raspisuje natječaj za specijalističko usavršavanje i financira ga, da bi u konačnici osigurala potreban profil liječnika kako bi se zadovoljile potrebe građana, te s druge strane, onoga tko se dobrovoljno javlja na natječaj, moraju biti regulirani ugovorom i zakonom. Ako obveze specijalizanata odnosno specijalista ne postoje odnosno minorne su, tada je potrebno sustav u potpunosti promijeniti na način da država raspisuje natječaje za specijalizacije i financira ih te osigurava mehanizme za privlačenje i zadržavanje kadrova, kao i da odgovara za kadrovski deficit na određenom području.

Predloženim izmjenama, ravnateljima zdravstvenih ustanova oduzimaju se alati osiguranja kadrova, onemogućuje im se planiranje budućnosti kadrovske strukture zdravstvene ustanove, čime im se onemogućuje planiranje i organiziranje zdravstvene zaštite za građane te upravljanje troškovima, stoga ravnatelji niti ne mogu biti odgovorni za navedeno.

Također, predloženim izmjenama nisu predviđeni nikakvi kompenzatorni mehanizmi, koji bi omogućili privlačenje i lakše zapošljavanje kadrova. Ovim parcijalnim predloženim izmjenama, jedino se specijalizantima i specijalistima olakšava prijevremeni raskid ugovora, čime će neminovno doći do još većeg njihovog odlaska iz manje atraktivnih dijelova Republike Hrvatske u velike gradove i velike bolnice odnosno privatni sektor i inozemstvo, što će u konačnici onemogućiti pružanje kvalitetne i dostupne zdravstvene zaštite stanovnicima ostalih područja.

Prosječan broj liječnika na 100.000 stanovnika u 2022. godini u EU bio je 410, dok je u Republici Hrvatskoj u 2024. godini bio 425. Već sada postoji velik nerazmjer u broju liječnika u županijama, a predloženim izmjenama Zakona, isti će se povećati. U županijama s najvećim gradovima, prosječan broj liječnika na 100.000 stanovnika je, u Gradu Zagrebu 719, u Splitsko-dalmatinskoj županiji 425, u Primorsko-goranskoj 497, a u Osječko-baranjskoj 433, dok je u manje razvijenim županijama, primjerice, u Ličko-senjskoj županiji 239, Virovitičko-podravskoj 274, a u Požeško-slavonskoj 380.

Neprihvatljivo je da zdravstvena ustanova koja je specijalizanta uputila na specijalističko usavršavanje, i plaćala mu plaće, materijalna prava i ostale troškove specijalizacije, iako specijalizant u toj zdravstvenoj ustanovi nije uopće radio ili je vrlo malo, ostaje bez ikakve naknade štete, koja je materijalna, ali još važnije, riječ je o šteti za građane o kojima skrbi navedena zdravstvena ustanova, a koji ostaju bez planirane zdravstvene zaštite.

Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, članku 85., ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada, no međutim, predloženim izmjenama ravnateljima se onemogućuje planiranje kadrova, čime se onemogućuje organiziranje neprekidne zdravstvene zaštite za građane i dovodi ih se u opasnost za život i zdravlje, povećavaju se troškovi zdravstvenih ustanova, kao i zdravstvenog sustava u cjelini, zbog povećanja troškova prekovremenog rada, većeg korištenja bolovanja, kasnijeg pristupanja liječenju pacijenata i dr.

Sukladno Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, članku 34., ravnatelji zdravstvenih ustanova odgovorni su za zakonito, namjensko i svrhovito korištenje sredstava te su obvezni svake godine podnijeti izjavu o fiskalnoj odgovornosti, kojom potvrđuju da su u radu osigurali zakonito, svrhovito i namjensko korištenje sredstava. Potpisivanjem aneksa ugovora o međusobnim pravima o obvezama, kojima se mijenjaju ranije dvostrano potpisani ugovori i time otpisuje dug, koji je u pojedinim slučajevima, sukladno ranije važećim propisima, prilično visok, zasigurno se ne može klasificirati kao svrhovito i namjensko trošenje proračunskih sredstava. Ulaganje sredstava u edukaciju zaposlenika, koji po završetku edukacije odlazi u privatni sektor, inozemstvo, drugu zdravstvenu ustanovu ili pak otvara privatnu praksu, bez ikakvih ili uz minimalnu obvezu naknade troškova, pri čemu u toj ustanovi koja je financirala njegove plaće i ostale troškove, nije uopće radio, ili je, no vrlo malo, definitivno je nenamjensko i nesvrhovito trošenje sredstava. Također, oprema zdravstvenih ustanova nabavlja se u korelaciji s planiranim kadrovima koji će raditi na toj opremi, pa nemogućnost planiranja kadrova dovodi i do nesvrhovitog trošenja sredstava na nabavu opreme, a koju je pak potrebno nabaviti zbog potreba pacijenata. Nedopustivo je da se ravnatelje zdravstvenih ustanova jednim zakonom, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, prisiljava na kršenje drugog zakona, Zakona o fiskalnoj odgovornosti, te ih se izlaže odgovornosti i kažnjavanju.

Također, ravnatelji zdravstvenih ustanova nisu ovlašteni samostalno potpisivati anekse ugovora, već im je za navedeno, ovisno o iznosu, potrebna suglasnost upravnog vijeća odnosno osnivača. Nije prihvatljivo da se ravnatelje, koji predstavljaju i zastupaju zdravstvenu ustanovu, dovodi u poziciju odgovornosti i za nepotpisivanje, u slučaju nedobivanja suglasnosti, kao i za potpisivanje aneksa ugovora, s obzirom na Zakon o fiskalnoj odgovornosti, ali i Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji propisuje prava građana u vezi pristupa zdravstvenoj zaštiti.

Ranije potpisani ugovori su dvostrano obvezni akti, potpisani slobodnom voljom u skladu s ranije važećim propisima, uz poznavanje svih uvjeta, pri čemu su neka od osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. te dužnost ispunjenja obveze iz članka 9. Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Potpisivanjem aneksa ugovora i mijenjanjem jednog od ključnih elemenata ugovora, krše se temeljne odrednice obveznopravnih i ugovornih odnosa, te se također dovodi u nejednaku i neravnopravnu poziciju specijalizante i specijaliste koji su ranije raskinuli ugovore i svoj dug već platili, odnosno javne zdravstvene ustanove koje su platile umjesto njih.

Zakonske izmjene trebaju biti usmjerene na povećanje kvalitete, dostupnosti i osiguranje kontinuiranosti zdravstvene zaštite za građane, no smatramo da će rezultati predloženih izmjena biti upravo suprotni.

___

Primjedbe Udruge objavljene su na portalima Večernjeg lista, N1, Telegram.hr, Prigorski.hr te u tiskanom izdanju i na portalu Novog lista i Glasa Slavonije.