U srijedu, 12. svibnja 2021. godine u 13.00 sati održana je šesta videokonferencija Udruge u okviru webinara „Digital Healthcare Policy Brunch“:

Tema 6. Value Based Healthcare - rješenje za financijsku održivost hrvatskog zdravstvenog sustava?

O temi su govorili: Veronika Laušin, dr.med., zamjenica ravnatelja HZZO-a; Tihomir Strizrep, dr.med., međunarodni konzultant u zdravstvu i Boško Katić, struč.spec.oec., OB Zadar.

•  Video: OVDJE. 

  Sažetak i naglasci: 

Boško Katić, spec.struč.oec., u svom izlaganju i prezentaciji navodi kako se zdravstveni sustavi suočavaju s neodrživim troškovima koji su eskalirali tijekom pandemije bolesti COVID–19, a također i s velikom varijabilnošću zdravstvenih ishoda. Takva situacija zahtijeva nove pristupe, kako bi se obuzdala rastuća zdravstvena potrošnja i poboljšali ishodi, jer trenutne intervencije i terapije nemaju uvijek korist za pacijente na načine koji su im važni. I stoga se zdravstvena zaštita temeljena na vrijednosti (Value Based Healthcare–VBHC) fokusira na pružanje zdravstvene zaštite usmjerene na poboljšanje zdravstvenih ishoda koji su važni za pacijente tijekom njihova „putovanja“ kroz zdravstveni sustav, istovremeno optimizirajući korištenje resursa i troškova za društvo.

Napominje kako na razini Europske unije postoji zakonska regulativa, kao i regulativa MedTech Europe (europsko trgovačko udruženje za medicinsku tehnologiju, uključujući dijagnostiku, medicinske uređaje i digitalno zdravlje) za provedbu javnih natječaja temeljenih na vrijednosti te da je Europska komisija u 2020. godini izdala upute ("guidelines“) za implementaciju VBHC pristupa u državama članicama.

Nastavno, navodi kako sva ulaganja u zdravstvo ne moraju nužno dovesti do poboljšanja ishoda liječenja pacijenata, stoga je potrebno uvesti kvalitetne inovacije i omogućiti zdravstvenu zaštitu koja nudi bolje ishode većem broju pacijenata, odnosno potrebno je postići ravnotežu između troškova liječenja i njegove kvalitete. Na taj je način vrijednost u VBHC modelu usmjerena na dobrobit pacijenta i ima za cilj ujediniti sve dionike u svrhu pružanja zdravstvene zaštite, na način da se ograničeni resursi u zdravstvenim sustavima usredotoče na intervencije visoke vrijednosti te da se omogući pristup inovacijama koje doista utječu na život pacijenata.

Boško Katić, spec.struč.oec., navodi kako u tome veliku važnost ima javna nabava temeljena na vrijednosti (VBP), koja se definira kao multidisciplinarni pristup suradnje između pružatelja zdravstvenih usluga, nabave i dobavljača, radi postizanja boljih rezultata i ekonomične skrbi, što rezultira ekonomski najpovoljnijom ponudom. Fokus VBP je na poboljšanju ishoda liječenja za pacijente i upravljanju ukupnim troškovima njege, pri čemu je potrebna višedimenzionalna procjena koja uključuje komercijalne kriterije za dodjelu, kvalitativne kriterije za dodjelu te kriterije za dodjelu s obzirom na utjecaj koji proizvod/usluga ima na ishod liječenja.

Također konstatira kako je VBHC dobro rješenje za sve uključene dionike, pri čemu osiguravatelj zdravstvene zaštite dobiva bolju “vrijednost za novac”, jer se postižu bolji ishodi liječenja i uštede zbog učinkovitijeg korištenja resursa. Na razini pružatelja usluga ostvaruju se kvalitetni dokazi za usmjeravanje izbora liječenja, postiže se veća učinkovitost te veće zadovoljstvo pacijenata, a industrija je također na tržištu nagrađena za rješenja koja poboljšavaju ishode.

Zaključno, mišljenja je ako se za cilj postavi ograničavanje troškova, a ne poboljšanje vrijednosti, to nije dobar način bez obzira na postignuti ishod, jer ograničava učinkovitu njegu i liječenje.

Veronika Laušin, dr.med., navodi kako je pacijent uvijek u središtu pažnje i stoga je, u pristupu zdravstvenoj zaštiti i skrbi za pacijenta, HZZO već napravio određene korake prema medicini temeljenoj na ishodima vezano za primjenu lijekova. Konstatira kako je taj dio dobro uređen i dobro reguliran, što Hrvatsku svrstava u zemlje EU s vrlo bogatom listom lijekova, posebice osnovnom listom na koju su uvršteni moderni novi lijekovi, imuno terapije, pametni lijekovi i slično, kako bi pacijent doista bio u središtu pažnje i kako bi mu se osigurala dostupna, pravovremena i učinkovita terapija.

Također napominje kako su, primjerice, u dokumentaciji koja prati posebno skupe lijekove definirani kriteriji i pokazatelji iz kliničkih ispitivanja o tome kolika je očekivana učinkovitost svakog pojedinog lijeka te se, na temelju tih podataka i cijene lijeka, odlučuje o stavljanju nekog lijeka na poziciju posebno skupih lijekova. Cilj je rasteretiti bolničke proračune na način da se ne mora misliti samo o trošku, već primarno o pacijentu i njegovim potrebama. Kada su zadovoljeni kriteriji za ulazak nekog lijeka na listu, onda se mora pratiti sve ono što se događa tijekom njegove primjene te se nakon toga utvrđuje je li liječenje učinkovito i jesu li polučeni dobri rezultati koji potvrđuju da s tom terapijom treba nastaviti.

Kao konkretan primjer navodi praćenje ishoda liječenja kod posebno skupih lijekova za hepatitis C, pri čemu nacionalni osiguravatelj plaća samo pozitivne ishode liječenja, a u slučaju ako pacijent nije izliječen, troškove snosi farmaceutska industrija, odnosno nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet. Kod drugih lijekova koriste se neki drugi mehanizmi vezani za očekivanu učinkovitost pa se u skladu s tim utvrđuju i posebni načini plaćanja, financijski ugovori i sve ono što je dogovoreno s nositeljem odobrenja, kako bi se postigla racionalizacija troška, a istovremeno pacijentu omogućila dostupnost.

Nastavno, navodi kako je naš zdravstveni sustav teoretski spreman za uvođenje ovog modela, ali u praksi ipak treba napraviti određene predradnje. Primjerice, primijeniti ono za što već postoji regulativa, a što još nije implementirano, kao što su odgovarajući registri pacijenata kroz koje bi se pratili ishodi liječenja i stanje, odnosno reakcije na terapiju, kakva je kvaliteta života, je li ponovno uspostavljena radna sposobnost i u kojoj mjeri, je li spriječen nastanak invaliditeta, dakle sve što se može pratiti i vrednovati. Također treba napraviti protokole postupanja, kliničke smjernice kojima bi se osigurao ujednačen pristup u svim ustanovama, kako bi pacijent dobio jednako kvalitetnu terapiju i skrb u bilo kojem dijelu Hrvatske. No, i za to su potrebni  preduvjeti u smislu kategorizacije, akreditacije i svega onog što nosi prepoznatljivost i stvaranje centara izvrsnosti, koji bi na najbolji način rješavali određene slučajeve. Tada bi došla do izražaja i troškovna učinkovitost odnosno činjenica kako ponekad platiti više sada, rezultira značajno manjim troškom sutra, ukoliko se na taj način može povećati kvaliteta života pacijenata, spriječiti nastanak invaliditeta te produžiti životni i radni vijek.

Zaključno, konstatira kako su već napravljeni određeni koraci u pravcu zdravstvene zaštite temeljene na vrijednosti, ali napominje kako HZZO neće uvoditi novi model plaćanja u vrijeme trajanja epidemije. Nakon što se epidemija bolesti COVID-19 uspješno savlada u Hrvatskoj i globalno, tada će se moći započeti s formiranjem načina plaćanja prema terapijskim ishodima, kako bi sustav bio što učinkovitiji i racionalniji.

Tihomir Strizrep, dr.med., na početku svog izlaganja naglašava kako je u Hrvatskoj trenutna situacija financijski neodrživa. Smatra da je potrebno mnogo više truda i ulaganja u naš zdravstveni sustav kako bi se rezultati promijenili i kako bi sustav bio funkcionalan.

Nadalje, ističe u svim segmentima hrvatskog zdravstva  već imamo implementirane različite metode „value based purchasinga“ (VBP) – javne nabave temeljene na vrijednosti te navodi primjer kako su se prilikom ugovaranja s bolnicama uveli indikatori kvalitete i indikatori učinkovitosti, a to je osnova i suština VBP-a. Nastavno, naglašava kako je u javnoj nabavi nekih bolnica uveden pristup „value based performancea“, npr. trenutno je u tijeku natječaj za projektiranje novih sadržaja u Kliničkoj bolnici Split.

Mišljenja je da u nabavi lijekova, u javnoj nabavi i u primarnoj zdravstvenoj već imamo elemente tog sustava. Iako imamo indikatore kvalitete u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pokazalo se da liječnik osobno, koji je u ulozi provoditelja metode, bez odgovarajuće suradnje s pacijentom ne može postići dobre rezultate, čak i uz najbolje kliničke smjernice.

Nadalje, konstatira da je potrebno stimulirati i pacijente, kao i liječnike na suradnju kako bi postigli dobar rezultat. Smatra da je potrebno nagraditi pacijenta i doktora u slučaju pozitivnog rezultata ishoda liječenja jer se time motiviraju obje strane. Nažalost, taj element u Hrvatskoj nemamo, a smatra ga osobno vrlo važnim. Drugi element koji se u svijetu smatra vrlo bitnim, a koji također nemamo u hrvatskom zdravstvenom sustavu je element vezan uz zadovoljstvo pacijenata. Prilikom uvođenja metoda VBP-a, ocjenjivanje zdravstvenih usluga od strane pacijenata je jedan od važnijih elementa.

Pritom je naglasio da se u svijetu pokazalo da samostalne i neovisne agencije mogu najbolje utjecati na kvalitetu i na mjerenje kvalitete, te na cjelokupni sustav kvalitete liječenja. Što se tiče Ministarstva zdravstva, mišljenja je da neovisno o tome koliko oni naporno radili na napretku, ograničavajući faktori u javnoj službi u određenoj mjeri onemogućavaju napredak koji bi zasigurno pružila samostalna agencija. Naglašava da na temelju iskustva u svijetu, najbolji sustavi kvalitete postoje ukoliko postoji nezavisna  agencija za kvalitetu.

Zaključno, naglašava kako je u situaciji pandemije bolesti COVID-19 došlo do neujednačenog rada bolnica, te da će se nove metode kvalitetnije moći provoditi nakon završetka pandemije. Također, ističe kako se mogu koristiti usporedni rezultati ishoda liječenja iz različitih zemalja svijeta, kao materijal za poboljšanje ishoda liječenja u Hrvatskoj.

_____________